ŠTO JE UOPĆE POMORSKO DOBRO?

• Pomorsko dobro je opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan Zakonom. Pomorsko dobro kao opće dobro pripada svim ljudima te je u tom smislu neotuđivo, ne može biti objekt stjecanja prava vlasništva ni drugih stvarnih prava, ne može biti u prometu.

• Zakon o pomorskom dobru definira pomorsko dobro kao unutarnje morske vode, teritorijalne vode, njihovo dno, podzemlje i dio kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi ili je proglašen takvim, kao i sve što je s tim dijelom kopna trajno spojeno na površini ili ispod nje. Dijelom kopna smatra se morska obala, luke, nasipi, sprudovi, hridi, grebeni, plaže, ušća rijeka koje se izlijevaju u more, kanali spojeni s morem, te u moru i morskom podzemlju živa i neživa prirodna bogatstva. Na pomorsko dobro ne postoji pravo vlasništva, ni država nije i ne može biti vlasnik: ona pomorskim dobrom samo upravlja.

• U medijima se nedavno kroz problematiku pomorskog dobra posebno aktualiziralo pitanje privatnih plaža pa je važno znati da se, iako one ne postoje, korištenje pomorskog dobra, odnosno ograničenje njegove opće upotrebe, može odrediti na temelju dodjele koncesije. 

ZAŠTO JE DEVASTACIJA POMORSKOG DOBRA POPRIMILA OGROMNE RAZMJERE?

• Divlja gradnja i devastacija pomorskog dobra u Hrvatskoj su od 1991. do danas poprimili enormne razmjere. Ključni problem koji je doveo do ovakvog stanja, kako kažu stručnjaci, jest sukob zakona vezanih uz problematiku pomorskog dobra, odnosno niz nejasnih i kontradiktornih zakonskih i provedbenih procesa.

• Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama koji je trenutno na snazi donesen je još 2003. godine, po hitnom postupku, ali niti nakon nekoliko izmjena nije riješio probleme gospodarenja pomorskim dobrom. Nije usklađen sa Zakonom o koncesijama ni sa EU direktivom 2014./23., čiji je cilj najučinkovitije korištenje javnih sredstava.

• Problem počinje već u samoj definiciji pomorskog dobra, koja je u određenim segmentima potpuno nejasna. Primjerice, zakon kaže da se morska obala proteže od crte srednjih viših visokih voda mora te da obuhvaća pojas kopna koji je ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena, ali istovremeno u nastavku kaže i da obuhvaća dio kopna koji po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov, te za druge svrhe koje su u vezi s korištenjem mora, a koji je (pojas) širok najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda. Ta crta do koje dopiru najveći valovi je zapravo „imaginarna“, a time i problematična u praksi, no nije jasno ništo se uopće smatra dijelom kopna koje "po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora". Upravo zato utvrđivanje granice pomorskog dobra ovisi o subjektivnoj procjeni nadležnih upravnih tijela pa je praksa u postupku utvrđivanja neujednačena.

• Na svim razinama nedostaju odgovarajući upravljački i kontrolni mehanizmi, a i u sudskim postupcima praksa je neujednačena. Ne postoji strategija upravljanja pomorskim dobrom pa tako ni kriteriji po kojima će se određivati koje dijelove pomorskog dobra treba sačuvati, koje iskoristiti na dobrobit zajednice, a koje za privlačenje ulaganja i gospodarske projekte.

• Aktualni zakon ne sadrži nijednu konkretnu odredbu o plažama, osim što ih definira kao dio pomorskog dobra, a ni u Uredbi o postupku utvrđivanja granice pomorskog dobra ne postoje specifični kriteriji.

• Ministarstvo trenutno priprema novi zakon o inspekciji i valorizaciji pomorskog dobra, kojim bi se ovlasti dale jedinicama lokalne samouprave i županijama, ali o novom zakonu se govori već godinama, a ništa se zapravo ne mijenja.

• Država je upisana na samo 20 posto pomorskog dobra: Tportalu je nedavno potvrđeno da su od ukupno 6278 kilometara obalne crte - na obali 1880 kilometara, na otocima 4398 kilometara - granice pomorskog dobra utvrđene na samo 1300 kilometara.